Objavljeno u:

Iscjeljujuća snaga zahvalnosti

12.04.2017.

U jednoj zen priči jedan je mladić, upustivši se u potragu za blagom, na svom putu naišao na velikog tigra koji ga je počeo naganjati. Kako mu je svim silama pokušavao pobjeći, ne gledajući kuda ide, mladić se odjednom našao na rubu provalije i gotovo se u nju strmoglavio.

Kada se zadnjim snagama uspio uhvatiti za tanku grančicu drveta koje je ondje raslo, i koja je svaki čas mogla puknuti, shvatio je da mu se s druge strane približava pet još većih tigrova. Viseći na rubu provalije, okružen tigrovima od kojih nije mogao pobjeći, iznenada je primijetio kako uz drvo raste jagoda. „Kakva prekrasna jagoda“, uzdahnuo je, pružio ruku, ubrao je i pojeo. Bila je to najukusnija jagoda koju je ikad okusio.

Želje koje nas progone

Svi mi, baš kao i mladić iz priče, trčimo za nečim što u suštini progoni nas. Pokušavamo ostvariti svoje želje i doći do onoga čega nemamo, misleći da ćemo jednom, kad ostvarimo svoje želje, postati sretni. No to se rijetko kad događa jer se u životu stvari često ne razvijaju onako kako smo zamislili.

Naime, na tom putu ostvarivanja želja stalno nailazimo na prepreke koje nam donose frustraciju. Kad svoje želje i ostvarimo, vrlo će se brzo pojaviti neka nova želja ili nova nezadovoljena potreba, a one će našu pozornost ponovo preusmjeravati na ono što još nemamo, nesvjesni svih dobrobiti koje nas okružuju i koje s ovakvim stavom uzimamo zdravo za gotovo.

Kakav bi život trebao biti

Katkad je teško cijeniti krov nad glavom dok smo zabavljeni mislima o boljoj i ljepšoj kući. Ako stalno mislimo kako malo zarađujemo ili kako nam posao koji obavljamo ne dopušta da izrazimo svu svoju kreativnost, vrlo lako možemo zanemariti činjenicu da, za razliku od mnogih drugih ljudi, imamo posao.

Možda dok priželjkujemo partnera, zaboravljamo osvijestiti blagodat prijatelja koji nam život čine ljepšim i koji su uvijek uz nas kada ih trebamo. Razlog tome nije naša nezahvalnost i bahatost, nego usko gledanje na život prema ideji kakav bi život trebao biti, a zbog toga propuštamo sve ono, pa i dobro, što nije dio našeg umnog scenarija. Jednostavno smo tako naviknuli.

Ono što već imamo

Te uske perspektive često nismo ni svjesni sve dok rutinu svakodnevice nešto ne uzdrma. Nevolje nas, međutim, ujedno i bude iz sna i mogu, ako smo dovoljno otvoreni, promijeniti naš pogled na život i način na koji dočekujemo svakodnevicu. Baš poput mladića iz priče, možemo zbog nevolja početi cijeniti detalje i u njima uživati svim svojim bićem. Štoviše, ti nam doživljaji mogu biti podrška u teškim trenucima.

Koliko god neka situacija izvana djelovala nepovoljno i izazovno, u njoj možemo potražiti smisao i poticaj. Čak i ako u nečemu isprva ne vidimo baš nikakvu dobrobit na kojoj možemo biti zahvalni, uvijek se možemo zapitati koju smo, primjerice, veću nevolju takvim iskustvom izbjegli ili što smo iz pojedine situacije naučili.

U ovome trenutku

A ako smo usmjereni da u svemu vidimo dobrobiti i cijenimo ono što već imamo, moći ćemo biti puno prisutniji pa će i naš život u ovome trenutku biti puno ljepši i ugodniji, bit ćemo puno mirniji i zadovoljniji. No ako smo usmjereni na to da u svakoj situaciji vidimo ograničenja, puno ćemo teže dolaziti do onoga čemu težimo, a takvim ćemo stavom često privući baš ono što ne želimo ili što želimo izbjeći.

Primjerice, osoba koja se stalno žali kako malo zarađuje te zbog toga želi promijeniti posao, može biti suočena s prisilnim otkazom i nemogućnošću da se ponovo zaposli. Zato uvijek kada nam se događaju stvari suprotne onima koje želimo, potrebno je upitati se čime sami tome doprinosimo, što je to što ne cijenimo i na čemu u svome životu nismo zahvalni.

Zahvalnost kao teška lekcija

Život nas na razne mistične načine može početi usmjeravati da počnemo više cijeniti ono što imamo. No ta „intervencija“ ne mora uvijek biti ugodna. Jedan moj prijatelj, premda je pristojno zarađivao, bio je izrazito nezadovoljan svojim financijskim stanjem i zato je svu svoju energiju usmjeravao na ostvarivanje pozicije koja je, po njegovom mišljenju, označavala materijalno blagostanje. Godinama je radio i do petnaest sati dnevno, ne dopuštajući samome sebi odmor ni vikendom, zanemarujući pri tome mnoge drage ljude oko sebe i lišavajući se mnogih ugodnih životnih trenutaka.

A onda mu je iznenada dijagnosticiran glaukom te je postojala opasnost da u potpunosti izgubi vid. Tek tada je počeo propitivati koliko je njegov pristup poslu i životu imao smisla, koliko je sve te godine zanemarivao svoju obitelj i koliko je lijepih trenutaka s njima propustio, ali i koliko je sam sebe ograničio u življenju punim plućima. Počeo je razmišljati o svim ljepotama koje su ga okruživale i koje možda više neće moći vidjeti.

Napokon otvorene oči

Naime, vrlo često, tek kada se suočimo s opasnošću da ono što imamo izgubimo ili se to doista i dogodi, shvaćamo koliko smo u životu bili usmjereni na pogrešne stvari i koliko su naše želje, koje često dolaze iz ega i nemaju veze s našim stvarnim potrebama, bile besmislene.

Baš kao što je i mladić iz zen priče, suočen sa smrću iznenada ugledao jagodu ili moj prijatelj, suočen s opasnošću da izgubi vid konačno uvidio što radi pogrešno, tako se i nama, vrlo često tek u takvim situacijama otvaraju oči i tek tada počinjemo shvaćati što je uistinu bitno.

Počinjemo uočavati i cijeniti sve ono što dotad nismo zapažali ili smo uzimali zdravo za gotovo. Poput malog djeteta koje je tek počelo istraživati svijet, i mi tada nanovo krećemo otkrivati svijet oko sebe u svoj njegovoj ljepoti.

Uživanje u obitelji, ljubavi, glazbi

Počinjemo nanovo otkrivati cijeli svoj život i sve njegove vrijednosti te, zahvaljujući tome, često prvi put postajemo sposobni u potpunosti uživati u onome što imamo ili što nam je ostalo. Zapravo se u takvim situacijama i učimo biti zahvalni na svim blagoslovima koji su nam već dani.

Moj se prijatelj, na primjer, više zbližio s djecom. Počeo se više interesirati za njihove aktivnosti i sve što se događalo u njihovim životima. Otkrio je i s koliko je ljubavi okružen, ne samo u vlastitoj obitelji nego i ljubavlju roditelja i bliskih prijatelja, a da ga nije zadesila ova nevolja, to vjerojatno nikad ne bi otkrio.

Također, počeo je puno više uživati i u glazbi koju je kao dijete jako volio, no u potpunosti ju je zapostavio u vrijeme dok je bio zauzet ostvarivanjem svojih želja i ciljeva.

Svrha teških situacija

Teške situacije jačaju naše sposobnosti. One nam otvaraju srce i izoštravaju osjetila. Uče nas da svaki trenutak svoga života u potpunosti iskusimo i u svim njegovim dimenzijama. Jednom riječju, pomažu nam da se osjetimo živima, a upravo to i jest najveći blagoslov koji od života možemo primiti.

Sjećam se jedne dirljive priče u kojoj su se dvoje ljudi, koji su živjeli u susjedstvu i koji su se svaki dan susretali na stubištu, zaljubili tek onda kada im je oboma ostalo svega nekoliko mjeseci života. Po riječima njih oboje, tih nekoliko mjeseci koliko im je bilo preostalo i koliko su proveli zajedno bio je najveći blagoslov koji su od života dobili i nikad se nisu osjećali toliko živima kao tada.

Usporite ritam

No, ne moramo prolaziti kroz ovakve, teške situacije da bismo se osjećali živima ili da bismo osvijestili kako već imamo blago za kojim tragamo. Potrebno je samo usporiti životni ritam, duboko se zagledati u sebe i oko sebe i dopustiti si da potpunije iskusimo trenutak u kojemu se nalazimo. Ako tako učinimo, počet ćemo shvaćati koliko smo već sad bogati, kako je naš život prekrasan iako u njemu možda nije sve onako kako smo zamislili, i kako imamo jako puno razloga da budemo zahvalni.

Što više budemo toga svjesni i što više budemo cijenili sve dobre i lijepe stvari u svojem životu, od života ćemo početi dobivati sve više podrške i sve više blagoslova jer ćemo jednostavno za tu dobrotu biti otvoreniji. Ako smo zatvoreni, omeđeni zahtjevima svoga uma, često ne možemo ni vidjeti prilike koje prolaze pokraj nas. Kada se otvorimo, povezujemo se s cjelinom koja radi u našu korist.

Istina, neće nam se baš sve želje ispuniti ili se, pak, neće ispuniti na onaj način na koji smo mi zamislili, no dokle god naše srce bude ­ispunjeno zahvalnošću, možemo biti sigurni da će nas život uvijek darivati upravo onime što nam je potrebno, i to će uvijek biti usmjereno prema našoj najvišoj dobrobiti.

Autorica teksta je Egli Ilić.

Napomena: Članak je objavljen u časopisu Sensa, te na stranicama portala Sensaklub